KAKO KORONA MENJA MEĐUNARODNE ODNOSE

2020-04-10 14:46:43
Share:

piše: Bojan Brkić

Usred krize Kovid-19 kada stotine miliona sede družeći se samo sa porodicom, ako je imaju, i kompjuterom napisane su stotine hiljada tekstova, postova, blogova, rasprava pa čak i naučnih radova koji pretenduju da odgovore na mnoga pitanja.

图片默认标题_fororder_italy041001

Da li je trebalo da pažljivije slušamo naučnike koji već decenijama upozoravaju na ovakav scenario? Zašto ovakvepošasti nisu u razrađenim scenarijima odbrane? Možemo li sa kapitalističkim sistemima zdravstva u kojima se zdravlje pretvorilo u robu, uopšte da imamo ikakve valjane scenarija za ovakve slučajeve kojih će, kažu naučnici, biti još, i gorih od ovog. Da li se sada vidi da su nam kao nacijama, čak i sa stanovišta nacionalne bezbednosti i odbrane, potrebnije dobro opremljene zdravstvene ustanove nego lovci F35.

 Italijanski premijer Mateo Salvini izjavio je pre skoro tačno godinu dana, reagujući na pokušaj ministarke odbrane da smanji narudžbinu američkih aviona da bi on svaki taj potez smatrao krajnje štetnim. A ministarka,  koalicion partner, iz partije Pet zvezda samo je tvrdila da bi tih tričavih pola milijarde evra moglo bolje da se upotrebi na zdravstvo ili borbu protiv nezaposlenosti mladih na jugu zemlje.

图片默认标题_fororder_italy041002

Razumem tačku gledišta gospodina Salvinija. Jedina baza za sklapanje i održavanje najmodernijeg i najskupljeg američkog lovca izvan SAD nalazi se baš u Italiji i značajno doprinosi italijanskoj privredi. Ali da li će taj rezon razumeti oni kojima su bližnji umrli od virusa jer nije bilo dovoljno bolnica i opreme u njima  a oni sami bili zarobljeni u kući i izgubili posao, koji će ko zna kad vratiti u recesiji koja nam je zagarantovana. Ti će ljudi tražiti da se na odbranu gleda drugačije, kompleksnije a ne samo gomilanjem naoružanja koje nam služi da porazimo protivnika sa Istoka koji se nikada ne pojavljuje niti se ikada pojavio.  

U stvari, avioni tih koje Zapad uvek i sasvim otvoreno označava kao neprijatelja zbog kojeg su mu potrebni ogromni arsenali, pojavili su se na horizontu sa istoka. Ali nisu ih dočekali italijanski F35, dočekali su ih cveće i aplauzi. Jer u njima nisu bili zli jurišnici iz Azije koji bi hteli da nam nametnu ruski totalitarizam i kineski komunizam (koje, istini za volju, običan svet u Evropi odavno i ne očekuje) već medicinska pomoć iz Kine i Rusije (da ne zabioravim Kubu, Brazil i još neke zemlje) i kineski stručnjaci koji su došli da svojim iskustvima pomognu Italiji koja je u velikom problemu.

Za to vreme evropske birokrate su većale šta da rade a američki Kongres iz više pokušaja nije uspevao da se među partijama dogovori da li će i koliko novca izvdvojiti za pomoć svojoj privredi i građanima. Naravno da će se s vremenom pokazati da su i EU i Vašington učinili velike mere da pomognu ali biće prakasno. Ne za  privrede tih zemalja već za percepciju, za globalni ugled. Još su stari Rimljani rekli Bis dat qui cito dat (Ko brzo daje dvostruko daje).  Tu dolazimo do onog aspekta krize, ili njene posledice, koja je za mene kao za spoljnopolitičkog novinara, možda najzanimljivija.

Bilo je u istoriji kriznih momenata, ne računajući čak svetske ratove,  koji su ostavili dugotrajne posledice na međunarodne odnose. Jedan primer je francusko-britanska invazija na Egipat, tj. Suecki kanal 1956. Iako vojno uspešna zbog protivljenja sveta, uključujući i SAD, završila se sveopštim zaključkom da te dve velike kolonijalne sile više ne mogu jednostrano da pokreću ratove protiv svojih bivših kolonija. Bio je to poslednji ekser u kovčegu otvorenog militarističkog kolonijalizma.

Kako stvari stoje i ovaj globalni rat protiv korona virusa, koji je ogolio mnoge probleme liberalnog kapitalizma i trenutnih odnosa među zapadnim zemljama, može da donese još jednu trajnu promenu ili možda ubrza promenu koja se već postepeno događala.

图片默认标题_fororder_kina041001

U trenutku kada Kina čini velike napore da pruži globalni odgovor na pandemiju, da pomogne, i to ne malo i ne samo desetinama i desetinama aviona koji dovoze pomoć po svim kontinentima već  i ekspertizom, primerom, strategijom i liderstvom, Sjedinjene Američke Države iz faze potpunog negiranja krize prelaze u fazu unutrašnjih sukoba oko toga šta treba preduzeti dok istovremeno zemlja brzo i sigurno ide ka obaranju neslavnog rekorda po broju zaraženih i umrlih na svetu.

Prvi put u mom životu i u životu svih ljudi mlađih od 80 godina u Evropi i zapadnom svetu, dešava se da oči sveta tokom globalne krize nisu uprte u Vašington nego u Peking. Nove vesti o zarazi i borbi protiv nje očekuju se od Kine i, što je posebno zanimljivo, reči ohrabrenja očekuju se od Kine, od kineskog rukovodstva očekujemo da nam kaže „da je situacija ozbiljna ali da ćemo pobediti“.  I govore nam. Paralelno sa paketima medicinske pomoći, putevima interneta lete i milioni poruka ohrabrenja iz Kine. I sam sam dobio nekoliko od kineskih prijatelja iz Centralne medijske grupe Kine i Medijske zajednice pojas i put.

S druge strane, nisam pročitao, čuo ili stekao utisak da od Bele kuće neko očekuje da kaže ili uradi bilo šta. To je zaokret od 180 stepeni  u odnosu na svet u kojem sam se rodio i koji oduvek poznajem. Nemam šta da dodam ili oduzmem onome što su za martovsko izdanje publikacije Foreign Affairs napisali  bivši pomoćnik američkog državnog sekretara za Istočnu Aziju i Pacifik Kurt Kempbel i direktor Brukingsove inicijative za strategiju za Kinu Raš Doši:

„Status SAD kao globalnog lidera u poslednjih nekoliko decenija nije građen samo  bogatstvom i moći već, što je podjednako važno, i legitimnošću koja se izvodi iz dobre domaće uprave u SAD, obezbeđivanju javnih dobara za ceo svet i sposobnosti i volji da mobilišu i koordiniraju globalnim odgovorima na krize. Pandemija korona virusa stavlja sva ta tri elementa američkog liderstva na probu. Za sada Vašington pada na testu....“

„....Peking shvata da ako ljudi vide Kinu kao vođu a Vašington kao nekoga ko ili nije sposoban ili nije voljan da vodi, sama ta percepcija može u osnovi da promeni položaj SAD u svetskoj politici i trci za liderstvo u 21. veku.“

 Liderstvo je uvek slojevito, njemu doprinose kako vlada, politički sistem, vojna sposobnost, tehnološka savršenost, tako i društveno ustrojstvo, standard života i sve na šta se neko može ugledati. A Kina u svim segmentima sve više ionako ispunjava. Kako će ljudi u Evropi posle ovoga razmišljati o sociojalizmu sa kineskim karakteristikama i o svojim sistemima mogao bi da bude predmet posebnog teksta, kao i mnoge druge očekivane posledice ove krize.

Kakav god zaključak da donesu, a možda ipak ne požele da žive u sistemu poput kineskog jer imaju svoju tradiciju, izvesno je da će biti popravljen imidž Kine koji je na Zapadu narušen višedecenijskim gajenjem predrasuda o Kini, pre svega narativom o pošasti komunizma.

Sada je očigledno da će širitelji tog narativa imati veći problem sa publikom koja će pitati zar nije za jedan narod najbolji sistem koji služi njegovim potrebama, kako u dobrim tako i u teškim vremenima. A kineski je i ovoga puta poslužio građane Kine. I ne samo Kine.

Još će neminovno pitati i koji svetski poredak je bolji, onaj u kome se na krizu odgovara po principu „kud koji mili moji“ (pa čak pokušavamo i da „ukrademo“ jedni drugima kompanije koje bi mogle da naprave lek) ili onaj koji je još na 19. Kongresu KP Kine predsednik Si Đinping opisao kao kineski pokušaj da se stvori zajednička sudbina kineskog i drugih naroda u svetu u miroljubivom međunarodnom okruženju.  Sad vidimo praktičnu demonstraciju tog principa.

Italijani već na svoje domove umesto zastava EU kače zastave Narodne Republike Kine. Ubeđuju ih da Peking ne pomaže iz altruizma i osećaja globalne društvene odgovornosti već iz interesa. Upravo da bi postigla ovo što sam malopre opisivao poslala je pomoć. Ali je poslala! I to je jedino važno. Ni vlade naših zemalja ne grade nam uvek put ili obdanište zato što razumeju naše potrebe i probleme već zato što hoće naš glas na izborima kako bi ostale na vlasti. Navikli smo odavno na to i što se nas tiče, to je fer trampa.