Zgodovina secuanske kuhinje sega tja do dinastij Qin in Han. Priznana pa je postala šele za casa dinastije Song. Sestavine so delikatese s polj in iz rek, divje rastoca zelišca, meso domacih živali in perutnina. Znacilni kuharski postopki so sate, praženje v voku brez dušenja, suho dušenje, namakanje v vodi in dušenje v omaki. Secuanska kuhinja slovi po izrazitih in raznovrstnih zacimbah. Najbolj znani so ribji okusi, cili v prahu, popecen v olju, razni nam precej tuji okusi in pekoce jedi. Znani so peceni pišcancevi košcki v cili omaki, raca Zang Tea, tofu, svinjski želodec in kuhano kitajsko zelje.
Tradicija seckanja namirnica na veličinu zalogaja tokom pripreme, a ne za stolom, jedinstvena je za cijelu kinesku kulturu. Korištenje noževa za stolom još tada se smatralo lošim ukusom. Nož kao oružje za lov nije imao mesto za stolom. Naglašavao je potrebu za usvajanjem veština kuhanja i bodrio kuhare da istražuju nove okuse i teže harmoniji u kombinacijama namirnica i začina. Sklad pripremnog jela morao je biti uočljiv već prilikom serviranja, tj. biti skladan za oko. Naglašavao je važnost izbora boja namirnica prilikom serviranja jela. Boje moraju biti žive i pažljivo odabrane, jestive oku. Konfucionizam je usmjerio kulinarstvo prema vrhunskim dostignućima.